Mobitel

Mobitel s otvorenom stranicom Tako.hr

Mobilni telefon, mobilni uređaj, ponekad skraćeno na jednostavno mobitel ili samo telefon, prijenosni je telefon koji može upućivati ​​i primati pozive preko radio frekvencijske veze dok se korisnik kreće unutar područja telefonskih usluga.

Povijest mobitela i mobilnih mreža

Ručna mobilna radiotelefonska usluga zamišljena je u ranim fazama radiotehnike. Godine 1917. finski izumitelj Eric Tigerstedt podnio je patent za “sklopivi telefon džepne veličine s vrlo tankim ugljičnim mikrofonom”. Rani prethodnici mobilnih telefona uključivali su analognu radio komunikaciju s brodova i vlakova.

Utrka za stvaranjem uistinu prijenosnih telefonskih uređaja započela je nakon Drugog svjetskog rata, a razvoj se odvijao u mnogim zemljama. Napredak mobilne telefonije prati se u uzastopnim “generacijama”, počevši od usluga rane nulte generacije (0G), kao što je usluga mobilne telefonije Bell Systema. Ovi 0G sustavi nisu bili mobilni, podržavali su nekoliko istovremenih poziva i bili su vrlo skupi.

Razvoj tehnologije velike integracije (LSI, eng. large-scale integration) metal-oksid-poluvodič (MOS), teorije informacija i staničnog umrežavanja doveo je do razvoja pristupačnih mobilnih komunikacija i uređaja kao što su telefoni za automobil.

Prvi ručni mobilni telefon demonstrirali su John F. Mitchell i Martin Cooper iz Motorola 1973. godine, koristeći slušalicu težine 2 kilograma. Prvu analognu komercijalnu automatiziranu mobilnu mrežu (1G) u Japanu su pokrenuli Nippon Telegraph and Telephone 1979. Nakon toga je 1981. uslijedilo istovremeno pokretanje sustava Nordic Mobile Telephone (NMT) u Danskoj, Finskoj, Norveškoj i Švedskoj. Nekoliko drugih zemalja potom je uslijedilo početkom i sredinom 1980-ih. Ovi sustavi prve generacije (1G) mogli su podržavati mnogo više istovremenih poziva, ali su i dalje koristili analognu staničnu tehnologiju. Godine 1983. DynaTAC 8000x bio je prvi komercijalno dostupan ručni mobilni telefon.

Digitalne mobilne mreže pojavile su se 1990-ih, što je omogućila široka primjena MOSFET-baziranih RF pojačala snage (power MOSFET i LDMOS) i RF sklopova (RF CMOS), što je dovelo do uvođenja obrade digitalnog signala u bežičnim komunikacijama. Radiolinja je 1991. godine u Finskoj lansirala drugu generaciju (2G) digitalne mobilne tehnologije na GSM standardu.

To je potaknulo konkurenciju u sektoru jer su novi operateri izazvali dosadašnje 1G mrežne operatere. GSM standard je europska inicijativa izražena na CEPT-u (“Conférence Européenne des Postes et Telecommunications”, Europska poštanska i telekomunikacijska konferencija). Francusko-njemačka suradnja u istraživanju i razvoju pokazala je tehničku izvedivost, a 1987. potpisan je Memorandum o razumijevanju između 13 europskih zemalja koje su pristale pokrenuti komercijalnu uslugu do 1991. godine. Među njima nalazila se i Hrvatska.

Litij-ionsku bateriju, nezamjenjiv izvor energije za moderne mobilne telefone, komercijalizirali su Sony i Asahi Kasei 1991. godine. Godine 2001. treća generacija (3G) lansirana je u Japanu od strane NTT DoCoMo na WCDMA standardu. Slijedila su poboljšanja 3,5G, 3G+ ili turbo 3G temeljena na obitelji paketnog pristupa velike brzine (HSPA), omogućujući UMTS mrežama veće brzine i kapacitet prijenosa podataka.

Do 2009. godine postalo je jasno da će, u nekom trenutku, 3G mreže biti preplavljene rastom bandwith-intensive aplikacija kao što su streaming servisi. Slijedom toga, industrija je počela tražiti tehnologije četvrte generacije optimizirane za podatke, uz obećanje deseterostrukog poboljšanja brzine u odnosu na postojeće 3G tehnologije. Prve dvije komercijalno dostupne tehnologije koje se naplaćuju kao 4G bile su standard WiMAX, koji je u Sjevernoj Americi ponudio Sprint, i LTE standard, koji je u Skandinaviji prvi ponudio TeliaSonera.

5G je tehnologija i izraz koji se koristi u istraživačkim radovima i projektima za označavanje sljedeće velike faze u standardima mobilne telekomunikacije izvan 4G/IMT-naprednih standarda. Izraz 5G se službeno ne koristi ni u jednoj specifikaciji ili službenom dokumentu koji su još objavile telekomunikacijske tvrtke ili tijela za standardizaciju kao što su 3GPP, WiMAX Forum ili ITU-R. Tijela za standardizaciju trenutno razvijaju nove standarde izvan 4G, ali se u ovom trenutku smatraju pod okriljem 4G, a ne za novu mobilnu generaciju.

Mobiteli i mobilne mreže u Hrvatskoj

11. siječnja 1991. godine u Hrvatskoj je s radom započela mreža 099 Mobitel. Drugim riječima, 11. siječnja 1991. godine ostvaren je prvi komercijalni poziv mobilnim uređajem na području današnje Republike Hrvatske. Prve generacije mobilnih uređaja u Hrvatskoj imale su problema sa signalom, a djelomičan uzrok tomu bilo je i što je standardnu frekvenciju prve generacije mobilne telefonije od 450 MHz koristila Jugoslavenska narodna armija pa su prvi mobiteli u Hrvatskoj morali koristiti frekvenciju od 415 MHz.

U Hrvatskoj je prva tvrtka zadužena za mobilne mreže i mobilnu telefoniju bila Hrvatska pošta i telekomunikacije (HPT). Prvi pretplatnik HPT-a je bio Marijan Rudar iz okolice Zagreba, a do kraja 1991. godine u Hrvatskoj je bilo 2583 pretplatnika HPT-a. Nakon toga usluge mobilne telefonije nisu se brzo razvijale u Hrvatskoj.

Tek je dolazak 2G Cronet mreže 098 na 900 MHz omogućio nove usluge i napredak mobilne telefonije u Hrvatskoj. Prva SMS poruka u Hrvatskoj je poslana već 1999. godine. Cronet mreža je testirana 11. kolovoza 1995. godine, a prvi poziv preko ove mreže obavio je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Cronet je komercijalno startao s radom 1. veljače 1996. godine. Danas je Cronet mreža poznata kao Hrvatski Telekom.

Drugi mobilni operater u Hrvatskoj je bio Vipnet koji je s radom počeo 1. srpnja 1999., a danas je poznat kao A1 Hrvatska. 17. listopada 2005. godine s radom je počeo Tele2, današnji Telemach.

Nakon 2G koji je donio GPRS i kakav-takav mobilni internet brzinama od oko 54 kb/s, uslijedila je 3G mreža koju smo u Hrvatskoj dobili u 2005. godini, a 4G u 2012. godini. Trenutno je najavljena i 5G mreža čiji se službeni dolazak u Hrvatskoj još očekuje.

Upotreba

Vrati se na vrh